Zapisi zaštićenog svjedoka
Zaštićeni
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
eXTReMe Tracker
Blog
petak, kolovoz 10, 2007

      Nastavljamo putovanje s Miroslavom Sinčić-em…..

      U Kotle se vozim s limuzinom, pravom pravcatom limuzinom klizim nizbrdo s istočne strane, od Brnobića. Zaustavljam auto u riječnom koritu, uz samu vodu, izlazim i ogledavam se, volio bih da nema nikoga u blizini, da me ljudi ne vide kako sam u Kotle došao bučno. Ne mogu se oteti dojmu da sam poremetio sklad ovoga smirenog predvečerja, oskvrnuo nešto iskonsko u ovom prisnom obzorju, učinio nešto nevaljalo. Ovamo doista ne treba dojuriti slijep za nebo što lebdi nad brdima lagano kao svilena koprena , gluh za ovaj mir i tišinu što struji krajolikom kao zdrava krv u žilama i natapa zdravljem ranjene duše pridošlice.

      Voda ovdje teče jedva čujno preko čistog pijeska i izbrušena kamenja, a nešto niže prelijeva se šumno preko stijena, u slapovima padajući na kamene ploče, stoljećima tako dubeći u njima pliće i dublje tanjuraste posude, lonce i kotlove, po kojima je selo i dobilo ime: zovu ga Kotle i Kotli, kako gdje. Nekad je bilo znano po mlinarima i krojačima, danas je obilježeno napuštenošću. Rijetki ga posjećuju. Dovezu se autima do ostataka starih vodenica, slikaju se uz slapove i uz ukočeno mlinsko kolo lopatica obraslih mahovinom, zahvate dlanovima potočnu vodu, još jedan snimak, još jedan osvrt i još koji izraz zadivljenosti ljepotama i koja sustegnuta riječ o slutnjama koje ovdje naprosto obuzmu namjernika. Kad se na povratku odvezu uzbrdo prema Aleji glagoljaša i dalje prema svojim gradovima, svojim prividima i tlapnjama, opsjenama i obmanama , kotljanski doživljaji i slutnje ubrzo izblijede i tek će koja uspjelija fotografija ponekad probuditi tanko sjećanje na slapove i vodenička kolesa .

      Razmišljam tako sjedeći na kamenu do stare Cvekove vodenice, u koju sam davno, u djetinjstvu, magarcem donosio kukuruz na mljevenje. Gledam, staza kojom bismo se , magarac i ja , spuštali strminom od Krušvara i Pašutića preko Bunčice zarasla je i gotovo neprohodna: očigledno, odonud, s Račišćine, danas se u Kotle rijetko tko spušta, s magarcem sigurno nitko. A ni s druge strane, iz Rošćine i Humšćine, u Kotle ne dolaze, kao nekad, s magarcima. Ovi malini više ne melju. Utihnulo je klokotanje vode i kloparanje kolesa. Tek u sjećanju čujem struganje mlinskih kamenova, sada zaraslih u vrbe i paprat. Čovjek mora žaliti za onim toplim ugođajem u tijesnoj vodenici pretrpanoj vrećama i ljudima, s uvijek veselim i uslužnim mlinarom koji se mota po vodenici, premješta vreće, povlači poluge, sirkovom metlicom skuplja žuto brašno a drvenom ga žlicom stavlja u bisage i svakom obećava kako će , eto, za koji čas samljeti njegovo žito. A ljudi zapravo čekaju satima. Svima se žuri, ali nisu nervozni: pričaju, šale se, nude jedan drugog vinom, provjeravaju kakvoću brašna, pomažu si pri tovarenju vreća na magarca.

      A magarci strpljivo čekaju pred mlinom, vezani konopcima oko vrata i za alke učvršćene u zidu vodenice. Mlate glavom, topoću nogama i mašu repom, kapcima s dugim trepavicama preklapaju svoje velike crne oči da bi se obranili od muha koje uporno navaljuju u kutove tih divnih magarećih očiju, uvijek pokornih i uvijek tužnih.

      Što danas privlači ljude u Kotle? Njihova zapuštenost? Uleknuti krovovi starih napuštenih zidanica- nekadašnjih krojačnica, kovačnica, konoba i štala? Vodenice? Ljepota krajolika? Tišina koju uho prima kao lijek i u kojoj tek nenemetljiv klokot vode podsjeća da i ovdje vrijeme teče, kao i rijeka, kao dan, kao čovjekov boravak ovdje?

      Vodenice su stale, vrijeme melje dalje. Samljelo je i mlinove i čitav jedan život vezan uz njih. Ali su Kotle ostale. Ugasla su njihova ognjišta, tu više nitko ne stanuje, ali se na uleknutim krovovima dimljaci još uvijek odupiru smrti, spremni da kroz svoja pluća dahnu nove dimove, ako na starim ognjištima zaplamsaju nove vatre.

      Netko je ipak pokosio travu u uskoj ulici. Mnoga vrata su svježe oličena i zaključana. Na prekrasnom natkrivenom baladuru, u novom drvenom sandučiću, cvjetaju pelargonije. Vidim netko je rankunom krčio prolaze do kupinom i bagremom zaraslih dvorišta. A nad nekim vratima obnovljene su pergole i orezana je i povezana loza, još nezreli grozdovi vise i slute nove povratke. Kotle, očigledno nisu mrtve, u njima se pale plamičci u kojima naslućujem nove životne vatre. Preplavljuju me toplinom i radošću, kao i uspomene kojima se prepuštam, sjećanja na jutra zakićena srebrnim paučinama, na mlinove i vreće žutoga brašna i na velike magareće oči tamne i duboke kao tajnovita jezera. …… 





                                                   
 




kljujuc @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
akcija
Index.hr
Nema zapisa.