Zapisi zaštićenog svjedoka
Zaštićeni
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
eXTReMe Tracker
Blog
petak, prosinac 12, 2008

...Svu je zemju pasal, 
a onput velik i jak. 
ponosit je na Učke stal.
I glas je njegov zagrmel: 
»Ja, istrijanski kmet 
svoju zemju san zel.
I joh onemu
ki sopet bi zet mi ju tel.


 



 

Drago Gervais
kljujuc @ 21:11 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, travanj 22, 2008

ode još jedan djelić Istre......



kljujuc @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008

When the child like view of the world went, nothing replaced it...nothing replaced it...nothing replaced it...
I do not like being asked to.....I do not like being asked to... I do not like being asked to....
Other people replaced it
Someone who knows
 




kljujuc @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 17, 2007


Nastavimo putovanje s Miroslavom Sinčićem…….
 
      Buzet je zasjeo na tjemenu stamena brijega čvrsto i postojano kao stara kruna na glavi sijeda kralja. A u kotlini oko njega prstenasto su se razigrali krovovi i ulice, polja i zelenilo; jutarnje strke po zavojitim cestama smjenjuju se s večernjim smirajima u idiličnim igrama tisuća svijetlih točaka, kružno i zrakasto razasutih po nekim tajnovitim pravilima.
 
      Podno grada teče rijeka. Njenu vodu zasjenjuju vrbe i topole, tek tu i tamo na ponekom neobraslom dijelu njena korita bljesne vodena površina, osvijetljena danju Suncem a noću Mjesecom, domaćinima koji su ovuda koračali prije nas i prije rijeke, i koračati će istim stazama i onda kada potamni i posljednji biser u kruni na brijegu i ugasne zadnje svijetlo u večernjoj idili njegova podnožja. 
      Ovi su predjeli stvoreni za zvijezde i legende. Kao da ih je Stvoritelj oblikovao po mjeri bogova, a čovjek nastanjivao gorostasima. Hodali su tako preko ovih dolina i brda, u mašti, u priči, u davno doba i u našem vremenu, divovi orači i zidari, dobročinitelji i osvetnici, gradili su gradove i tornjeve na uzvisinama, dovikujući se i dodavajući si batove i sjekire preko doline, braneći pošten svijet i pomažući mu u potrebi, a u srdžbi čupajući stabla i tresući zvonicima. I potoci i rijeke nastali su u brazdama koje su divovi izorali svojim golemim plugovima. O tim gorostasima nadnaravne snage i o njihovoj djelima napisane su legende, one žive s nama , u našoj su svijesti, dio su naše stvarnosti. Prisjećam se nekih, spuštajući se odozgo od Marinci i Vidaci prema Mostu, gledajući pred sobom poznat mi krajolik s Buzetom na vrhu i razigranom kotlinom uokolo njega. Mora postojati još jedna legenda, dosad nenapisana, ili neotkrivena, koja tumači postanak ovog kraja. Možda o divu kopaču, snažnom i gorostasnom, koji je golemom motikom iskopao široki i duboki jarak oko naselja u kojem su obitavali njegovi štićenici, da bi ga u zla vremena zaštitio od ognja i mača, od neprijatelja ma kojeg soja i ma s koje strane napao. Ali je voda, nadirući sa svih strana podzemnim tokovima, potocima i bujicama, ubrzo napunila iskopani jarak i zaprijetila gradskim bedemima. Divu-kopaču nije preostalo drugo, nego da uzme plug i zaore divovsku brazdu. Njome je voda potekla k moru i grad je bio spašen. I danas tom davnašnjom brazdom prema moru otječu vode što se u buzetskoj kotlini skupljaju s Ćićarije i ostalih predjela uokolo Buzeta.
 
      Nije li tako, u vrijeme divova i legendi, nastala rijeka koju su mnogim imenima zvali : Layme, Leme, Lemo, Nangon, Nengon, Ningum, Nengo, Nengone, Nauportus, Nauporto, Nauportus flus, Ningus Flumens, Istro, Bocca, Fiume maestro, Quieto, Porto Quieto, Guieto Carghelin, Sava, Rika…. tojest naša Mirna.

   
      Ovim završavam s ovim putopisom kojeg sam preuzeo iz knjige «Gradovi i obzori» Antuna Milovana/izabrao putopise/ i Borisa Domagoja Biletića/sastavio i uredio/ , knjige izdane u sklopu Knjižnice Nova Istra i nakladnika Istarski ogranak DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA 2006 godine.
      Stao sam ne trećini ovog putopisa književnika Miroslava Sinčića ( putopis je prvi put objavljen 1996 godine u časopisu «Nova Istra») , želeći da se potrudite ostatak pročitati sami, a možda Vas i navede da posjetite ove krajeve i sami se uvjerite u njegova zapažanja i razmišljanja. Ja, koji već dvadesetak godina živim u ovim krajevima, oduševio sam se njegovim zapažanjima , postajući svjestan da u svom ovom ludom tempu života i trčanju non-stop za nečim trenutno «važnijim» , ne vidim «šumu od stabla» . Ali isto tako , razmišljajući, postajem svjestan da sam sve te njegove trenutke zabilježio i sam , samo ih je vrijeme i tempo zatrpalo jako brzo, ne dozvoljavajući mi da ih spojim u jednu cjelinu. Joj, kada će više ta mirovina ….. 
kljujuc @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 10, 2007

      Nastavljamo putovanje s Miroslavom Sinčić-em…..

      U Kotle se vozim s limuzinom, pravom pravcatom limuzinom klizim nizbrdo s istočne strane, od Brnobića. Zaustavljam auto u riječnom koritu, uz samu vodu, izlazim i ogledavam se, volio bih da nema nikoga u blizini, da me ljudi ne vide kako sam u Kotle došao bučno. Ne mogu se oteti dojmu da sam poremetio sklad ovoga smirenog predvečerja, oskvrnuo nešto iskonsko u ovom prisnom obzorju, učinio nešto nevaljalo. Ovamo doista ne treba dojuriti slijep za nebo što lebdi nad brdima lagano kao svilena koprena , gluh za ovaj mir i tišinu što struji krajolikom kao zdrava krv u žilama i natapa zdravljem ranjene duše pridošlice.

      Voda ovdje teče jedva čujno preko čistog pijeska i izbrušena kamenja, a nešto niže prelijeva se šumno preko stijena, u slapovima padajući na kamene ploče, stoljećima tako dubeći u njima pliće i dublje tanjuraste posude, lonce i kotlove, po kojima je selo i dobilo ime: zovu ga Kotle i Kotli, kako gdje. Nekad je bilo znano po mlinarima i krojačima, danas je obilježeno napuštenošću. Rijetki ga posjećuju. Dovezu se autima do ostataka starih vodenica, slikaju se uz slapove i uz ukočeno mlinsko kolo lopatica obraslih mahovinom, zahvate dlanovima potočnu vodu, još jedan snimak, još jedan osvrt i još koji izraz zadivljenosti ljepotama i koja sustegnuta riječ o slutnjama koje ovdje naprosto obuzmu namjernika. Kad se na povratku odvezu uzbrdo prema Aleji glagoljaša i dalje prema svojim gradovima, svojim prividima i tlapnjama, opsjenama i obmanama , kotljanski doživljaji i slutnje ubrzo izblijede i tek će koja uspjelija fotografija ponekad probuditi tanko sjećanje na slapove i vodenička kolesa .

      Razmišljam tako sjedeći na kamenu do stare Cvekove vodenice, u koju sam davno, u djetinjstvu, magarcem donosio kukuruz na mljevenje. Gledam, staza kojom bismo se , magarac i ja , spuštali strminom od Krušvara i Pašutića preko Bunčice zarasla je i gotovo neprohodna: očigledno, odonud, s Račišćine, danas se u Kotle rijetko tko spušta, s magarcem sigurno nitko. A ni s druge strane, iz Rošćine i Humšćine, u Kotle ne dolaze, kao nekad, s magarcima. Ovi malini više ne melju. Utihnulo je klokotanje vode i kloparanje kolesa. Tek u sjećanju čujem struganje mlinskih kamenova, sada zaraslih u vrbe i paprat. Čovjek mora žaliti za onim toplim ugođajem u tijesnoj vodenici pretrpanoj vrećama i ljudima, s uvijek veselim i uslužnim mlinarom koji se mota po vodenici, premješta vreće, povlači poluge, sirkovom metlicom skuplja žuto brašno a drvenom ga žlicom stavlja u bisage i svakom obećava kako će , eto, za koji čas samljeti njegovo žito. A ljudi zapravo čekaju satima. Svima se žuri, ali nisu nervozni: pričaju, šale se, nude jedan drugog vinom, provjeravaju kakvoću brašna, pomažu si pri tovarenju vreća na magarca.

      A magarci strpljivo čekaju pred mlinom, vezani konopcima oko vrata i za alke učvršćene u zidu vodenice. Mlate glavom, topoću nogama i mašu repom, kapcima s dugim trepavicama preklapaju svoje velike crne oči da bi se obranili od muha koje uporno navaljuju u kutove tih divnih magarećih očiju, uvijek pokornih i uvijek tužnih.

      Što danas privlači ljude u Kotle? Njihova zapuštenost? Uleknuti krovovi starih napuštenih zidanica- nekadašnjih krojačnica, kovačnica, konoba i štala? Vodenice? Ljepota krajolika? Tišina koju uho prima kao lijek i u kojoj tek nenemetljiv klokot vode podsjeća da i ovdje vrijeme teče, kao i rijeka, kao dan, kao čovjekov boravak ovdje?

      Vodenice su stale, vrijeme melje dalje. Samljelo je i mlinove i čitav jedan život vezan uz njih. Ali su Kotle ostale. Ugasla su njihova ognjišta, tu više nitko ne stanuje, ali se na uleknutim krovovima dimljaci još uvijek odupiru smrti, spremni da kroz svoja pluća dahnu nove dimove, ako na starim ognjištima zaplamsaju nove vatre.

      Netko je ipak pokosio travu u uskoj ulici. Mnoga vrata su svježe oličena i zaključana. Na prekrasnom natkrivenom baladuru, u novom drvenom sandučiću, cvjetaju pelargonije. Vidim netko je rankunom krčio prolaze do kupinom i bagremom zaraslih dvorišta. A nad nekim vratima obnovljene su pergole i orezana je i povezana loza, još nezreli grozdovi vise i slute nove povratke. Kotle, očigledno nisu mrtve, u njima se pale plamičci u kojima naslućujem nove životne vatre. Preplavljuju me toplinom i radošću, kao i uspomene kojima se prepuštam, sjećanja na jutra zakićena srebrnim paučinama, na mlinove i vreće žutoga brašna i na velike magareće oči tamne i duboke kao tajnovita jezera. …… 





                                                   
 




kljujuc @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007


      Idemo dalje sa Miroslavom Sinčić-em….
 
…. U starija vremena, kad u čitavom kraju nije bilo ni jednog zaraslog praga, a sve su seoske staze i prašnjave ceste bile utabane bosim nogama i gumenim potplatima, zvona bi triput zvala na misu. Prvi put skladnom zvonjavom koja bi u svečanom ritmu ispunila čitav kraj, onako kako orgulje ispune crkvu milozvukom i vjernika srca dobrotom. Ljudi bi, opomenuti tim prvim pozivom, ostavljali poslove uobičajene u nedjeljno jutro, oblačili blagdansku odjeću i kretali prema crkvi. Išli bi u skupinama ili pojedinano, starije žene u crnini, s krunicom među prstima, djevojke bosonoge, noseći svoje najčešće jedine cipele u rukama, da ih ne zblate ili oštete po seoskim stazama, i tek bi u blizini crkve obrisale noge i obule se. Djeca pod paskom majki, a odrasli muškarci zastajkujući, iskusnim okom procjenjujući usjeve na njivama uz put.
      Drugi poziv, jednoličnim ritmom većeg zvona, zaticalo bi ih na putu potičući ih da požure. Ljudi bi produžili korak, dolazeći uzbrdo iz zaselaka u dolini, spuštajući se zavijucima iz sela na uzvisinama, krećući se cestom iz udaljenijih mjesta. Okupljali bi se oko crkve i pred gradskim vratima, otirali prašnjavu obuću, brisali oznojena čela, razgovarajući poluglasno. Na treći poziv kratkim javljanjem manjeg zvona ušli bi u crkvu.
      Poslije mise, kretanje i razgovori bili su slobodniji, bučniji. Punile bi se gostionice, na ziogu bi se boćivalo, na škrilama pod gradskim zidom bi se karte, mladići i djevojke izmjenjivali bi poglede i u kratkim susretima zakazivali sastanke. Viđeniji bi muškarci vijećali oko kamenog stola pod lipom, a domaćice bi požurile kućama, prirediti ručak.
      Pastiri nisu odlazili na jutarnju misu jer su nedjeljna jutra provodili sa svojim blagom na pašnjacima. Izjutra rano, prije sunca, dotjerali bi stoku na krševite strmine s jedne i druge strane rijeke, pustili bi je da slobodno pase i brsti po travnatim   proplancima, u grmlju i po krčevini, a sami bi se uspeli na vrhove da dočekaju sunce. Iz njihove rosom navlažene odjeće i mokre kose dizala bi se para. Kasnije , kad bi sunce pripeklo i popilo rosu i iz najdubljih jaruga, a stoka se povukla u sjenovita plandišta, pastiri bi napustili svoje igre i priče na osunčanim glavicama i potjerali stoku k rijeci, na pojilišta.
      Tu u humskoj Vali, u dolini svojeg rođenja, gdje prikuplja prve količine vode za svoj tok prema Kotlima, Buzetu i dalje prema moru, Mirna teče tek kao potočić ili potok, kako joj se već oblaci smiluju. Romori između vrba, zaobilazi grote, poskakujući preko kamenih oblutaka, zastajkuje u izdubljenim posudama, povlači se ispod srušenih topola i pada niz litice, najčešće bistra i čista , poslije kiše zamućena, ali i tada lijepa i zdrava kao čaša breskvina soka.
      Bilo je tako u vrijeme naših djedova i očeva. Danas se na humskim pašnjacima više ne rađaju ljubavi i ne pričaju momačke pustolovine. Ali rijeka teče kao i u stara vremena. Za kišnih dana nabuja naglo i ponese svoju sočnu vodu dolinom između šumovitih brda, šumno. A za sušnih razdoblja, kad presuše vodotoci, tada je njen jedini izvor Vrećak. Ispod goleme stijene kod Smrekovca izvire hladna bistra voda , klokoće između trava i mahovine dvadesetak metara strminom do kamenitog i pjeskovitog korita kojim Mirna teče kad nabuja, a kad pritisne suša, utiša se i povuće u sjenu pod vrbe.
      Za najveće sparine, pio sam bistru vodu s Vrećeka i hladio čelo njenom mrzloćom. Ovamo malo tko zađe. Vlakovi tutnje odmah tu posred brijega, svega nekoliko stotina metara ponad izvora, a kilometar odavde pružila se osunčana cesta na vitkim vijaduktima: kad ih gledaš s humske strane, čini ti se kao da jato bijelih labudova ispruženih vratova leti preko zelena neba tamo prema tamnim i dubokim pašnjacima Učke i Kvarnera. ……..
kljujuc @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 8, 2007
   


      Krenimo na put s Miroslavom  Sinčić-em .......


      Idem rijekom.I s rijekom. Od njena izvora k ušću. K moru. Sve teče k moru, ušću, kraju. Da li kraju ?Možda je tamo početak, tamo gdje je rijeka šira i mirnija, gdje se predaje snazi beskraja. Ja ipak idem od izvora prema ušću : A kako bih uzvodno? Zar protiv rijeke.?

 

      Dan se ovdje budi u šuštanju grabova lišća, u blagim sjenama što se povlače niz strmine i jaruge, u srebru što sve jasnije sjaji po brdima, otkrivajući bezličnost goleti i različitost grmova i stabala na njihovim pogrbljenim hrptovima. Svjetlost dolazi odasvud, najprije oprezno, u tankim pramenovima, kao da provjerava je li vrijeme da se pojavi, a zatim se razlije u snažnim slapovima, odmičući tamne koprene sa čudesnih rezbarija što ih je vrijeme urezalo u kožu zemlje. I ovdje u humskim stranama , kad zajutri, kad se pred svjetlom povuku zadnji talozi mraka, krajolik nas usreći svojom čistoćom i svježinom. Osnaži nas iskonska snaga što je kao čašu kreposti pijemo iz izbrazdanih padina, iz laporastih dlanova na kojima se skupine borova i borovnica grčevito bore za opstanak, iz rosom poškropljene trave kojom koračamo preko mirisne livade.

 

      Na izvoru sam Mirne. Nije to vrutak, vrelo, bulaž, živa voda, jedno mjesto na kojem bi iz zemlje izvirala voda. Mirna se ne rađa tako. Ona nastaje kao dan. Njen je izvor čitav ovaj kraj pod Humom , sva ta brda, zaravni i doline. Kao što se jutro budi i dan rađa sa svjetlom koje dolazi odasvud, tako i Mirna nastaje od voda koje kaplju, klokoću, rumore i šume, u jedva zamjetnim mlazevima ili skokovitim potočićima, vrludajući niz usjeke i klance, ili izvirući iz vrutaka na pjeskovitim bokovima brda i u sjenovitim jarugama. Njen je izvor i tanki pramen vode što klizi po mahovinom obradavjeloj stijeni u Vali, i mutni potočić što poslije kiše zažubori podno humskih vrtova, i onaj nepresušni vrutak ispod Smrekovca i deseci drugih tihih i jedva zamjetnih, ili obilnijih i bučnijih bulaža i dotoka koji ovdje između dva brdovita niza, onog od Huma prema Roču i onog od dragućskih strana prema Sovinjaku, začinju rijeku, u početku jedva zamjetnog toka, a zatim prema Kotlima i Buzetu sve bogatiju vodom i ljepotama koje sama stvara i uz koje protjeće razbarušenim krajolikom.

 

      S bezimene uzvišice u humskoj strani, razdragan pogledom na Mirninu kolijevku, svjedočim rađanju novog dana. Tišinu nedjeljnog jutra razbudi zvonjava s tornja. Poziv na misu razliježe se zrakom do okolnih brda, razlije se u doline, stigne do napuštenih zaselaka zaraslih korta i urušenih krovova, u živim selima uvuče se kroz prozore do pospanih, dodirne umorne uši staraca i bolesnih i utiša se kod pastira na strmim pašnjacima. ……


          


kljujuc @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
akcija
Index.hr
Nema zapisa.